Čas iz pesništva


Sedimo na beloj klupi
Ispod Lenauovog poprsja

Ljubimo se
I onako uzgred govorimo
O stihovima

Govorimo o stihovima
I onako se uzgred ljubimo

Pesnik gleda nekud kroz nas
Kroz belu klupu
Kroz šljunak na stazi

I tako lepo ćuti
Lepim bakarnim usnama

U Gradskoj bašti u Vršcu
Ja polako učim
Šta je u pesmi glavna stvar.

"Umjesto da svoj svijet suzuješ, svoju dušu pojednostavljuješ, moraćeš u svoju bolno proširenu dušu primati sve više svijeta, naposljetku i cijeli svijet da bi možda jednom stigao do kraja, do mira."

Hermann Hesse, jedan od onih kojima se divim i kojima zahvaljujem, jer vjerujem da su mi njegove knjige, pored Selimovićevih, Pamukovih, Kafkinih, Kamijevih itd, pomogle da svijet ne gledam samo sa jedne tačke, uske i određene granicama. Proširila sam svoj svijet i upoznala nove, do tada nepoznate svjetove, jer u svakome od nas nalazi se maleni svijet ili svjetovi, oni koji se teško definišu.
Nučila sam kako dišu zbunjene, buntovne duše, naučila sam kako da sebe počinjem razumijevati, a to je jedna od najtežih čovjekovih ostvarenja, prepoznati i upoznati svoju ličnost. 

Mislim da sam upravo kroz  "Stepskog vuka" ili "Demijana" naučila šta je kvalitet književnosti.

Nisam religiozna, nikada nisam osjećala potrebu za produhovljenjem kroz idole i ideale, Boga, ali riječi Hessea su imale toliki uticaj na mene, kao da su me, nereligioznu, produhovile. Ne, ne želim Hessea nazivati idolom ili idealom književnosti, niti svoje odgovore predstavljati njegovim citatima, jer imam i ja svoje mišljenje. Na njega je uticala istočnjačka filozofija, on na mene, kroz istu tu filozofiju. Hesse nije prepričavao filozofiju, niti ja želim njega, ali ona mu je uveliko pomogla da se pronađe, kao i on meni.

I sjedim tu
Šutim
A vrištala bih
Svu tugu kroz krik izbacila
Ruke što drhte smirila

Podvlačim liniju
Tačka!

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

(Herman Hesse)